 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Što je kiropraktika? Kako se izvodi? Kakve rezultate postiže? Ovo su, naravno, samo neka od pitanja što mi ih ljudi svakodnevno postavljaju. Pitaju, uglavnom ono što bi pitala i većina ljudi kojima je klasična medicina zaklonila obzore i učinila kiropraktiku nedostupnim i nepoznatim medicinskim naučavanjem i vještinom, a što se u svijetu (i samo sporadično u nas) uspješno koristi već više od jednog stoljeća.
O kiropraktici kao metodi liječenja ne vole govoriti ni njezini najbolji poznavatelji, a to su velemajstori i majstori. I to samo iz jednog razloga – što se o njoj može puno govoriti, a ništa ili vrlo malo reći, odnosno koji puta reći malo, a da vam sve bude kristalno jasno.
Naziv kiropraktika dolazi iz grčkog jezika (cheiro-, gr. = ruka + praxis, gr. = činiti, izvoditi) i znači manualni (= izveden, načinjen rukom) postupak i/ili liječenje (ručnom) manipulacijom. Naziv hiropraktika potječe iz staro-grčkog jezika (kao npr. i izrazi hiromantia, hironomia). Sam postupak navodno potječe od Hipokrata, a porijeklo je slično onom osteopatije. U suvremeno doba je hiropraktiku kao struku i znanost (ali i naziv uz pomoć pastora S.H. Weed-a) utemeljio Daniel David PALMER u Davenport-u, državi Iowa (SAD), a 1895. godina smatra se kao službena godina rođenja. Kad govorimo u D.D. Palmeru i američkoj školi manipulativnih vještina treba i rabit ćemo izraz hiropraktika.
Hiropraktika je izraz koji ja osobno rabim u opisu - prikazu drevnih manipulativnih vještina i tehnika što za izvođenje kao sredstvo rabe samo i isključivo ruke bez uporabe bilo kakvih drugih pomagala (npr. hidrauličkih zglobnih stolova, poluga i sl.). /Osim toga ja sam do sada jedini u svijetu (prema internetski i bibliografski dostupnim mi podacima!) koji termin hiropraktičar rabi dvojako: kao osoba i kao institucija: hiropraktika = zanat, naukovanje, različite tehnike izvođenja; hiropraktička škola – jedinstvene tehnike izvođenja što se uče/naukuju kroz tečajeve u mom Centru za usavršavanje drevnih istočnjačkih masaža i manipulativnih vještina/
D. D. Palmer je smatrao kako pomak bilo kojeg dijela kostura može pritisnuti živac/e, tj. naročite tjelesne komunikacijske strukture i time promijeniti (najčešće oslabiti) njihovu sposobnost prenošenja impulsa, izazivajući preslabu (ili katkad prejaku) funkciju nekog organa i/ili dijela tijela uzrokujući tako poremećaj koji mi nazivamo bolest.
Britansko udruženje hiropraktičara definira hiropraktiku kao ''samostalnu granu medicine specijalizirane za dijagnosticiranje i liječenje mehaničkih poremećaja zglobova, posebno kralježnice i njihovog djelovanja na živčani sustav …''. Koristeći se terminologijom Palmer-ovih učenika, važno je istaknuti da neznatna pomicanja kralježaka (subluksacija) mogu izazvati cijeli niz simptoma i to ne samo u vidu bolova u leđima već i na drugim mjestima i organima tijela (glavobolje, loša probava, astma, psorijaza i dr.).
Za razliku od klasične, konvencionalne medicine, hiropraktika se ne orijentira na simptome nego na pronalaženje subluksacije zgloba i način njene manualne/ručne korekcije-repozicije nakon čega se očekuje prestanak bolesnikovih simptoma. Jedna od mogućih definicija, a što je najčešće nalazimo u priručnicima o ovoj metodi liječenja, tvrdi da se kiropraktika temelji na načelu kako se mehanička disfunkcija najbolje ispravlja – mehaničkim putem. Drugim riječima, osnovna metoda je ''namještanje'' – specifična manipulacija nepokretnog ili slabije pokretnog zgloba s primjenom brzog potiska male amplitude kojim se djeluje neposredno na kralježak.
Dakle, ako bismo pokušali izvesti neku univerzalnu definiciju kiropraktike kao manualne metode metode liječenja (jer ona u sebi sadrži i metode dijagnostike) onda bi ona mogla glasiti ovako: kiropraktika je terapijski postupak, tehnika kojom se vrši pomicanje određenih dijelova tijela, uglavnom zglobova, a najčešće onih na kralješnici, u svrhu rasterećenja, oslobađanja i/ili repozicije na bilo koji način pritisnut-og/ih ('blokiranog', priklještenog, nategnutog, pomaknutog s normalnog anatomskog sjedišta) živca, krvne žile, mišića, tetive i/ili drugih mekih tkiva i na taj način ponovnog uspostavljanja njihove funkcije. Proširena definicija bi bila da je to klinička medicinska disciplina što se bavi analizom i liječenjem neravnoteže strukturalnih, biokemijskih, psiholoških i energetskih sustava organizma.
Osteopatija dolazi od grčkih riječi (O?????, gr. = osteon: kost + ?????, gr. = patos: bolest, bolesno stanje, učinci koji dolaze iznutra) i znači specifično nastajanje bolesti od strane koštanog sustava, a ne lokalnu bolest kosti. Osteopatija se bavi proučavanjem strukturalno nastalih poremećaja tijela. Začetnik, otac ove metode je Andrew Taylor STILL koji 1892. godine u Kirksville-u osniva American school of Osteopathy. U današnje vrijeme, zahvaljući njegovim učenicima John-u LITTLEJOHN i William-u Gardner SUTHERLAND, najpoznatije izvorne škole (kolegiji) iz osteopatije su u Velikoj Britaniji, ali i ostalim zemljama zapadne Europe čiji stanovnici imaju najveće prigode praktički osjetiti blagodati ove metode manualnog liječenja. Možda bi najbolja definicija osteopatije bila ona I. M. KORR-a: ‘Osteopatijom nazivamo dijagnostički i manualni terapeutski pristup poremećajima zglobne i sveukupne pokretljivosti tkiva, a u okviru njihove uloge u nastajanju bolesti’.
U raspravi o današnjim razlikama kiropraktike i osteopatije zanimljivo je spomenuti da su razlike u teoretskim osnovama kiropraktike i osteopatije stvar prošlosti, točnije polemika između A.T. Still-a i D.D. Palmera. Prvi su osteopati vjerovali da njihovo liječenje djeluje putem krvotoka dok su kiropraktičari naglašavali ulogu živčanog sustava. Najnovija istraživanja pokazuju veliku sličnost tih dviju skupina. Glavne su razlike, čini se, što kiropraktičari koriste rendgensko snimanje 5 puta češće od osteopata. Dodao bih i da su kiropraktički zahvati puno neposredniji, a iskusni kiropraktičar u svom radu najčešće i najviše rabi manipulaciju. Npr. obično namješta zglob u određenom pravcu da bi ga opet oslobodio u tom istom pravcu dok takvu tehniku osteopati praktički ne rabe. Ipak, na današnjem stupnju razvoja sveukupne medicinske znanosti i jedna i druga škola koriste najnovije znanstvene spoznaje unapređujući ‘svoje’ tehnike liječenja pa one sve više nalikuju jedna drugoj. Stoga bi, već danas, a svakako u budućnosti, najbolje bilo rabiti izraz manualna terapija ukoliko terapeut svoja znanja crpi iz objih ovih povijesno utemeljenih škola, a koristi se i najnovijim stručno-znanstvenim istraživanjima.